lako smo već tada kad kupujemo psa svjesni da ćemo ga vjero­jatno nadživjeti, njegova smrt nas uvijek pogodi. Doživljavamo bol i često pokušavamo pronaći kriv­ca. Veterinari takve reakcije dob­ro poznaju. Kada izgubimo mla­dog psa sigurno ćemo za to kri­viti uzgajivača. Sve takve i slične reakcije su razumljive i tipične, pogotovo kada uzmemo u obzir koliko se zbližimo sa psom u tim dugim godinama koje preživimo zajedno.

Većina pasa ugine brzo i bez bo­lova. Kada je pas na smrt bole­stan moramo se često odlučiti na eutanaziju, a to je veoma teško. No, iako neo­bično zvuči, to je teško za nas, a ne za pse, jer je strah od smrti njima nepoznat. Današnja sred­stva za eutanaziju su toliko usa­vršena da stvarno ne uzrokuju bol i psa uspavaju bez grčeva. To je kraj života kojega mi ljudi možemo samo poželjeti, iako je teško donijeti takvu odluku, ona je na mjestu ako ćemo time psu skratiti muku. Veterinar će vam u svemu biti od pomoći. Osnovna zadaća veterinara je da psima pomogne, a ne da ih ubija. Zato je i njegova odluka teško done­sena. Sa svojim psom ostanite do kraja, znači i u vrijeme eutanazije. Psu je mnogo lakše kada je kraj njega njegov gospodar. Ne budite ku­kavice.

Nakon smrti prvog psa jedan ljubitelj pasa napisao je ovo: Henry je zaspao brzo i duboko. Njegov zadnji uzdah bio je dubok kao uvijek kada je bio zadovo­ljan. Sve na njemu postalo je me­kano i elastično - starac se opet pretvorio u mladunče. Samo je šape savio kao da je u embrionalnom stanju. Nikada do tada nije imao tako prirodan san. Ne­vjerojatno kako se pas koji ima mirnu smrt baš ništa ne promije­ni. Upoće ne izgleda kao da je otišao na drugi svijet. Pas ne umire kao čovjek, možda zato jer nije svjestan smrti. Kada sam ga zamotao u deku na kojoj je spa­vao cijeli život, bio mi je tako blizu kao nikada prije. Još jedan­put, prije nego što sam ga zau­vijek izgubio, bio je moj pas. Žena i ja zakopali smo ga u vrtu.

Grob­lja za životinje ne bi smjela biti organizirana po našim mjerilima, a opet moraju imati izraz ljudskosti: groblje je uspomena na dugogodišnjeg pratioca. U Hrvat­skoj još ne postoje legalna grob­lja za životinje, a kada ih budemo imali naša će kulturna razina na­rasti za jednu stepenicu. U Munchenu postoji čak krematorij za životinje. Pepeo se može staviti u poseban prostor ili u zajednički grob. Grobovi naših pasa su po šumama, a pored svakog groba plaču.

Prosječna ocjena