Čovjek je ukrotio mnogo divljih životinja , ali udomaćio ih je malo. Put iz divlje u domaću životinju stručno se naziva domestikacija.

Obilježlja domestikacije su:

1.   Samo one životinje koje žive u čoporu ili krdu postale su prave domaće životinje i to zato što su po prirodi bile pre­dodređene za život u zajed­nici. Prirođen im je smisao za hijerarhiju i štovanje vođe čo­pora.  Pomoću  tih osobina čovjek si je lako i bezuvjetno podredio životinje. Iznimka su mačke  koje još  dan danas nisu u cijelosti domaće, nego samo udomaćene životinje.

2.   Proces  udomaćivanja  može teći veoma dugo i u tom vre­menu  životinje  se  mijenjaju po vanjštini i ponašanju. Si­gurni znaci da je neka živo­tinja  domaća jesu  razlike  u veličini, kakvoći i boji dlake, koja kod pojedinačnih pasmi­na ili  pasminskih skupina os­taje  konstantna.  Divlje  životinje iste vrste međusobno su slične unutar svoje zajednice, dok je varijabilnost kod doma­ćih životinja velika. Pogledajmo samo njemačku dogu i jazavčara. Razlika između divljih i domaćih životinja ima još. Pseći mužjak uvijek je sposoban za skok, a vučji sa­mo u određenom razdoblju. Domaću svinju je moguće udebljati, jer može jesti do iznemoglosti, dok divlja svinja takvih osobina nema. Kod do­maćih životinja nestaje prirod­ni način ponašanja kao npr. smisao za zajedništvo i so­cijalnu povezanost. To se do­godilo stoga jer je brigu o domaćim životinjama preuzeo čovjek. Najčešće, domaća ži­votinja ne bi mogla preživjeti bez čovjekove pomoći.

3. Najznačajnija karakteristika domestikacije je preokret u razvoju vrste koji njenom čla­nu produžava znakove mla­dosti. Tipično za njega je traj­na povezanost s majkom. Djetinji izgled pokazuju već viseće uši koje su u prirodi uvijek znaci nezrelosti. Isto vrijedi za kraći obrazni dio lu­banje u usporedbi sa čeonim. Čak vrlo izraziti dugi obrazni dio lubanje kod ruskog hrta -borzoja, još uvijek je kraći od vučjeg. Najveća krajnost izra­žena je kod pekinezera, mopsa i maltezera koji svojom obraznom "nedoraslošću" iz­ražavaju potrebu za našim nježnostima. Pas i mačka od­govarali su čovjeku jer su se mogli priviknuti na sobnu čis­toću. Ta sposobnost im je omogućila da mogu živjeti u stanu, zajedno sa čovjekom u tijesnom suživotu. Mesožderi izlučuju puno manje izmeta od biljoždera pa je i to imalo svojeg utjecaja. Uz ostalo pri­rođena im je navika da imaju čisti ležaj, a to je sigurno naj­važniji uvjet da pas može živ­jeti u stanu sa čovjekom.

Pas vjerojatno nije prva životinja koju je čovjek udomaćio. Novija nalazišta na Bliskom Istoku go­vore o tome da su ljudi već prije 15.000 godina imali koze, ovce i  goveda uz svoje nastambe te su se o njima starali.