Članci

Labrador Retriver

 

Labrador retriver je poznat još i kao "kralj svih retrivera", labrador retriver uvjerljivo dominira medu svim pripadnicima svoje skupine.
Činjenica je ,da kada se želimo informirati o labrador retriveru na našem jeziku ne možemo naći niti jednu napisanu knjigu. Labrador retriver je zahvaljujući svojim osobinama koje ćemo navesti u narednim redovima u posljednjih 25 godina osvojio srca ljudi diljem svijeta,pa tako, i kod nas mu popularnost iz godine u godinu raste. Jedna je od najpopularnijih rasa u Velikoj britaniji, a u SAD-u i Francuskoj je pasmina broj 1.
Navedimo i taj podatak da se u SAD-u godišnje ošteni 160.000 štenadi labrador retrivera,a primjera radi, njemačkih ovčara 50.000.

Tara štene

šape

Današnji izgled labrador retriver duguje Velikoj Britaniji gdje je nastao krajem XIX. stoljeća, da bi doživio veliki uspjeh poslije I. sv. rata. No, vratimo se malo unazad. Njegovo porijeklo je ustvari okruženo misterijom. Naime, labrador retriver i poluotok Labrador kanadske države Kvebek zajedničko imaju samo ime. Po jednoj prihvatljivoj teoriji labrador je bio otkriven na otoku Nova Zemlja - Newfaundlend na sjeveroistoku američkog kontinenta, a ipak, malo je vjerovatno da on odavde nosi porijeklo. U to vrijeme otok Nova zemlja je važila za veoma hladno podrucje okruženo ledenim omotačem, dok europski ribari nisu otkrili njena prava bogatstva ;vode nevjerovatno bogate ribom.
To su mahom bili portugalski, baskijiski, bretonski ili engleski ribari koji su brodovima krstarili vodama Newfaundlenda najprije kao privremeni, a poslije kao stalni kolonizatori tog otoka. Pretpostavlja se da ,najvjerojatnije, potiče od portugalskog ovčara kojeg su na otok donijeli portugalski ribari. Dugi period koji je on proveo na tom surovom i malo gostoljubivom otoku za njega je bilo od velike koristi, učinilo je od njega jako otpornog psa, sa izuzetnom sklonošcu za plivanje i izvanrednog njuha, smisla za traženje i aportiranje.
Prilagođen na vodu, počeo je da se izdržava, da se hrani pomažuci ribarima, izvlaceci ribarske mreže iz ledene vode i donoseci ribe koje su pobjegle iz mreže. Takoder je čuvao i skladišta gdje se ostavljala i solila riba mahom bakalari. U to vrijeme još nije nosio ime labrador retriver vec se zvao pas St. Johna a tako se zove i glavni grad Newfaunlanda.

Malo vjerovatna, mistična teorija povezuje misteriju njegovog porijekla sa legendom koja govori da je labrador retriver rođen iz ljubavi izmedu vidre i psa St. Johna, a u prilog ove teorije se navodi osnovna karakteristika ove rase - vidrin rep.

Maglovita teorija o porijeklu ima za pretpostavku da su ovi psi najvjerovatnije došli sa americke obale čije ime labrador potvrduje ovo razmišljanje. I ona, manje vjerovatna teorija koji su nam naši poznanici skandinavci predočili (trenutno labrador retriver doživljava izuzetnu popularnost u skandinavskim zemljama) da su ustvari još Vikinzi zaslužni za ovu pasminu. Normalno, oni smatraju da su Vikinzi prvi otkrili i Ameriku.
Treba precizirati da ovo nije jedina pasmina koja potice sa Newfaunlanda; tu su još 3 vrste retrivera i pas St. Johna koji djele isto porijeklo, i imaju dosta zajednickih točaka, ali i specifičnosti po kojima se medusobno razlikuju.
Krajem XIX. stoljeća vlast otoka Newfaundlanda, radi pospješivanja stočarstva su uveli mnoge takse za držanje ovih pasa tako da je ustvari administracija ograničila broj ovih pasa, a ribari su ih brodovima odvodili prema Britaniji, gdje ovaj vodeni pas polako postaje lovac.
Naravno, ovi došljaci nisu bili u pravom smislu riječi lovacki psi i bili su vrlo različitog izgleda. Zato se prišlo ukrštavanju ovih pasa s lovačkim psima da bi se dobio dobar njuh, fin hod, dobro držanje, odnosno, da bi se selektivnim uzgojem dobio bolji lovački kvalitet.
Tako je selekcijom u dva pravca jednom metodom dobiven flat-coated i golden retriver ,a drugom metodom labrador retriver. Britanske aristokrate kao što je Lord Malmesbury (kome se duguje ime labrador), Lord Scott, Vojvoda iz Buccleucha, pukovnik Peter Hawker, Lord Knutdford su svojim uzgojnim programima značajno doprinijeli razvoju labradora kao lovnog psa i doprinijeli standardizaciji pasmine.Tako je pasmina labrador retriver bila priznata od strane Kennel kluba 1903. godine. Sam rad britanskih aristokrata je bio posvećen prevođenju vodenog psa kao nelovnog , mirnog i jakog, u lovnog psa selektiranjem i dodavanjem malo krvi pointera, setera, španijela da bi se poboljšao njuh čega se prihvatila uzgajivaćnica Gentry. Njihovi ptičari,pointeri i seteri su na gomili hvatali divljač, a bio je potreban netko tko će hvatati ubijene ptice i čuvati ih dok lovci traže divljač.
Naravno, labrador je zadovoljavao ove kriterije i rješio problem sa vodenom divljači koja je bila često izgubljena po močvarama, barama, mulju. Tako od skromnog ribara labrador je postao simbol profinjenosti i istancanosti. Svi lovni psi znaju aportirat,ali retrivri najbolje pronalaze, jer su oni specijalisti za pamčenje sukcesivnih padova mnogih ptica tako da ih aportiraju po redu padanja. U principu to što ga motivira da traži divljač i nije instinkt, strast za lovom, vec želja da obraduje svog gospodara. Svoj život stavlja u potpunosti u ruke čovjeku koji ga je prihvatio. Standardizacijom pasmine ustanovljen je i uvijet za dobivanje titule šampiona i to polaganjem radnog ispita. Specificnost pasmine je karakteristican vidrin rep koji ujedno služi kao kormilo, dupla koža izmedu prstiju i jedinstvena želja da pliva i roni.
Što se tice boje, do 1899. je bilo samo crnih, a potom je priznata i žuta boja i to sve nijanse žute; od krem do lisicje crvene, tj. red fox.
Selektiranjem u Americi smeđa, tj. čokoladna boja je nešto kasnije standardizirana. Upotreba labradora kao nezamjenjivog pomočnika u lovu ne iscrpljuje sve njegove mogučnosti.

šape

DRUŽELJUBIV, ODAN I PRIVRŽEN

Poznat još i kao "kralj svih retrivera", labrador retriver uvjerljivo dominira medu svim pripadnicima svoje skupine.

smeđi labrador

Možemo slobodno reći da je to univerzalan pas, a sigurno da je njegovu popularnist uvjetovao njegov karakter. To je istinita međunarodna zvijezda koja doživljava svoj munjeviti uspjeh posljednjih 25 godina. Njegovo skromno porijeklo nije obećavalo da će ribarski pas postati toliko popularan. Izvanredna dobroćudnost, radost življenja kao i njegova odanost i privrženost stvorili su idealnog obiteljskog psa. Izvanredne inteligencije, svoju je dobroćudnost stavio u službu čovjeka. To je pas koji zna oprostiti, koji se ne ljuti i koji ne ispoljava znake agresivnosti. Druželjubiv, uvijek spreman za igru, ali uvijek željan društva, nije tvrdoglav i uvijek je spreman za dobar zalogaj.
Normalno, ima on i svojih mana, a to je da je jako loš čuvar, jer uvijek više voli da ugosti posjetioce i da se veseli nepoznati osobama, nego da čuva kuću.
Osim toga, užasava se i samoće i teško mu pada da po cijeli dan čeka svog vlasnika koji je opravdano odsutan.

Njegov najveći grijeh je što je veliki gurman. Pas je izuzetno dobrog apetita, zahvalan na hrani (pas usisavač kako ga mnogi nazivaju) i baš zbog tog afiniteta prema hrani, često nas dovodi u neugodne situacije kada u šetnji zaviri u kantu za smeće, gricne odbačeni zalogaj hrane u parku, pri čemu moramo vrlo paziti, jer se često dešava da se psi otruju. Dakle, zbog ovog poroka sklon je i višku kilograma.
No, vratimo se njegovim upotrjebnim vrijednostima , gdje osim njegove specijalnosti u lovu za donošenje i pracenje krvnog traga, on je i nezamjenjiv obiteljski pas, pravi član porodice, najbolji prijatelj djece, a u svijetu se sve više koristi kao dopunska terapija bolesnika, tzv. canis terapija.
Labradorova prednost je odlična vodljivost. Sposoban je učenik i več u tijeku šetnje ili igre naučimo ga donošenju. Po naravi je prijazan i voli djecu.Nije previše glasan i unutrašnje je stabilan pas (i u velikim gradovima, gdje ima puno prometa). Dobro se razumije s drugim psima i ostalim domaćim životinjama. Neustrašiv je i razmjerno dobar čuvar. Koristi se kao vodić za slijepe, a uzgaja se i za izlože. Ne obazire se na vremenske promjene, robustan je i otporan, pa mu čak ni snijeg ni hladnoća ne smetaju.Ubrajaju se među najomiljenije obiteljske pse. Posebno je dobrodušan pas.
Labrador retriver je miran i stabilan, nikad agresivan, što ga čini idealnim prijateljem ljudi, pasa i kućnih ljubimca sa kojim dijeli isti životni prostor. Izuzetno je inteligentan i lako prihvaća obuku za razlicite vrste zadataka. Ne podnosi grubost.
Tu se labrador pokazao kao izvanredan terapeut koji vraća bolesniku volju za život, pri čemu pas uspostavlja specifičan svrsishodan kontakt s oboljelima, djecom oboljelom od dječje paralize, u rehabilitacijski ustanovama, sanatorijima, staračkim domovima pa čak i u dijagnosticke svrhe kod pogoršanja odredenih stanja bolesti, pomoči hendikepiranim osobama, u socijalizaciji. Labrador retriver je takoder idealan i kao vodić slijepih, normalno, to nije svaki primjerak ove pasmine, ali predisponirajuće je to što on lako uči, staložen je , hladnokrvan, nije agresivan i ne nasjeda na provokacije ljudi, pasa i drugih životinja (zamislite mužjaka koji neće reagirati na ženku u tjeranju), mada su to mahom kastrirane jedinke.

šape

POMOĆNIK VOJSCI, POLICIJI, SPASILAČKIM EKIPAMA

Koliko god nama izgledalo poražavajuće i sa gledišta društva za zaštitu životinja nehumano, labrador se s namjerom obućava za pronalaženje narkotika. Normalno, to je dugotrajna obuka i psi prethodno podliježu testiranju i ispitivanju kompletnog zdravlja i stanja organizma za ovaj izuzetno odgovoran posao, a imajući u vidu uspješnost njihove aktivnosti i uklanjanju velikih količina droge s ulica, čime je spriječen dolazak droge u ruke naše djece opravdanost ove upotrebe je potvrdena. U posljednje vrijeme svjedoci smo upotrebe labradora za pronalaženje i otkrivanje eksplozivnih naprava na javnim mjestima kao i izuzetnog stručnjaka u deminiranju zaostalih minskih polja, gdje je obuka još duža i složenija, a testiranje kompleksnije koje prolazi samo jedan manji dio populacije. Imajuci u vidu da se na ovaj način mogu spasiti mnogi nevini ljudski životi, opravdanost angažiranja labrador retrivera je sasvim razumna. Ovim se specijalnosti labradora ne završavaju: on je sastavni dio spasilačkih ekipa prilikom pronalaženja tijela utopljenika, pronalaženja i izbavljivanja ljudi iz ruševina, odrona, lavina, požara, poplava i drugih elementarnih nepogoda. Pomočnik je u policiji, vojsci, vatrogasnim službama, carinama, pa ga često viđamo na graničnim prijelazima, aerodromima, policijskim punktovima, sportskim objektima.

žuti labrador

I pored svega, ipak labradora najčešće viđamo kao nezamjenjivog kučnog ljubimca koji će s nama podijeliti i sreću i tugu. Dobra reputacija labradora još nije iscrpljena. Simpatićan i prijatan izgled, miran, uravnotežen karakter i izvanredna dobrota su osobine koje ga čine vrlo traženim. Prijatan je sa svima, druželjubiv i nema trunke agresivnosti. Jako je odan, privržen. Ljubazan i vjeran, poslušan, pokoran, može se reći da je po prirodi takav da se predaje autoritetu vlasnika.
Još dok je mali donosi sve što nađe i to donosi svome vlasniku. Zato ga treba učiti od malena da donosi samo ono što mu se kaže.
Njegovo pamćenje, inteligencija i urodena želja da čini dobro, doprinose da se da lako obućiti.
Međutim, on je žrtva svog uspjeha, jer ova popularnost ima nažalost i posljedicu nekontroliranog umnožavanja legala koji nisu uvijek idealni. Sa jedne strane se nalaze ozbiljni uzgajivaći koji brinu o kvaliteti i o unaprjeđenju i poboljšanju pasmine, a s druge strane oni koji su išli na kvantitet i često nepromišljenim parenjima činili korak unazad. Nekada se i sami zapitamo da tako davno nije postao ljubimac lovacke elite, dali bi ostao samo običan anonimus.

šape

NAJČEŠĆE NASLJEDNE BOLESTI

Stvorenu sliku o idealnom psu malo čemo pomutiti pričom o bolestima kojima je ova rasa sklona i koje genetski prenose.
Displazija kukova, odnosno koksofemoralnog zgloba je vrlo česta kod labrador retrivera i nasljedna je. Jedini način da se ona suzbije je otklanjanje i eliminacija jedinki iz reprodukcije koje imaju displaziju kukova . Večina zemalja, članica FCI-a, kao bitan uvjet za upotrebu pasa u priplodu, obavezno inzistiraju na RTG- snimci ovog zgloba za čije snimanje se izdaju licence a očitavanje je komisijski i rezultati se objavljuju u zvaničnim, regularnim kinološkim glasilima tako da se sve malverzacije izbjegnute i svi su upoznati s onim jedinkama koji imaju displaziju, odnosno psima koji se ne mogu koristiti u priplodu. Nažalost, ovim su pogođeni i tipicni eksterijerni psi ,šampioni, a na savjesti je uzgajivača i interesu pasmine da se takvi psi stvarno ne koriste u priplodu.
Atrofija retine je takoder u velikom broju opteretila ovu pasminu, jer se takoder prenosi i potrebno je obaviti pregled očnog dna (fundusa). Idealno je kada bi psi koji se koriste u priplodu bili katarakta negativni, no često smo svjedoci da naši labradori i prije neke ozbiljne starosti, potpuno izgube vid i oslijepe. Na sreču, atrofija retine je daleko rjeđe oboljenje kod labradora.
Osteohondroza se kod labradora uglavnom pojavljuje u periodu intenzivnog rasta od 4-8 mjeseci i to uglavnom kao upala pokosnice i to najcešce kostiju lakta koji kasnije prerasta u artritis, a predisponirajuci faktori su: hormonalna neuravnoteženost, kao i ishrana, rad i nagli rast.
Od ostalih bolesti koje se, srečom mnogo rjede javljaju je gluhoća, epilepsija, paraliza dušnika, povraćanje hrane.

šape

STANDARD
GRUPA: 8 FCI
STANDARD BROJ 122- VELIKA BRITANIJA

Opći izgled:
Snažno građen, kratak u slabinskom djelu, vrlo pokretan. Široka lubanja. Prsa i rebra duboka i dobro zaobljena. Širok i snažan u slabinskom djelu i stražnjim nogama. Dakle, labrador je snažan pas, zbijen i kvadratičan, masivan, ali ipak ne trom več energičan i izuzetno pokretan. Prsni koš treba biti dovoljno širok i izuzetno dubok sa izraženim predprsjem, a tijelo sa kratkim trbuhom i nepotpasanim, tako da je i donja linija ravna kao i gornja, što daje utisak kvadrata.
Slobodno možemo reči da je to tenk od psa, a česti smo svedoci da na izložbama prolaze lagani, vižljasti, uskogrudni psi sa maltene ravnim rebrima, što nikako ne ulijeva utisak tipičnog psa osposobljenog za rad u vodi. Normalno, ni suviše tromi primjerci sa mnogo naslaga masnih zaliha nisu poželjni, ali su opet bolji od onih koje mogu .

Karakter:
Uravnotežen, veoma budan, odličnog nosa, mekih usta, sa oduševljenjem ide u vodu, ima sposobnost prilagođavanja u predanog pratioca. Labrador je uravnotežen i ne pokazuje nikakvu agresivnost.
Međutim, u posljednje vrijeme svjedoci smo srečom pojedinačnih primjera oštrijih, ujedljivih jedinki, a nerijetko ih neodgovorni uzgajivači preporučuju kao odlične čuvare.
Labrador ima visoko kotiran nos u psećoj populaciji, a aport im je urođena osobina i on je mek, nježan i odmjeren.
Kada je voda u pitanju on je svoj na svome, pa i sama pomisao na psa u vodi asocira na labradora. Rijetki su primjerci koji ne vole vodu, ali je vjerojatno to greška vlasnika koji ih je na neadekvatan način upoznao prvi put s vodom.
Narav: Inteligentan, oprezan i poslušan sa velikom željom pruža radost svom gospodaru. Prijateljske prirode, nikada sa znacima agresivnosti ili jasne plašljivosti. Sve ovo govori u prilog labradoru da je savršen kućni ljubimac.
Kako agresivnost tako i plašljivost je strana labradoru no opet je vlasnik taj koji je kriv što se pas plaši, podvija rep ispod zadnjih nogu, glavu savija dolje, saginje se, podrhtava ili često iz straha pokazuje zube.

Glava i lubanja:

crni labrador

Široka lubanja s jasnim stopom, dobro modelirana bez mesnatih obraza. Vilice srednje dužine, pune snage, ne špićaste. Široke, dobro razvijene nosnice. Glava pokazuje mirnoću i blag izraz, oslikava plemenitost i inteligentnost. Prelazak lubanjskog i nosnog djela treba biti izražen, ali opet ne prenaglašen niti blag i kos, odnosno slabo primjetan i proporcija je 1:1. Gledano sprijeda njuška treba biti široka i duboka, odnosno jaka i četvrtasta, a nikako špičasta odnosno klinasta i previše dugačka. Nos je je kod crnih pasa uvijek crn, kod smedih pasa-smedi, ali rijetko svjetlo ružicast, dok je kod žutih izuzetno crn , a uglavnom smedi, što ipak nije odraz loše pigmentacije i uglavnom je takav od jeseni do proljeca. Obrazi su mišičavi i snažni, znači jaki, a nikako suhi i nerazvijeni, odnosno izraženi i opušteni. Usne i desni su izuzetno dobro i tamno pigmentirane.

Oči:
Srednje velike, pri tome pokazuju inteligenciju i dobru narav. Smeđe ili boje lješnjaka. Sigurno da je mnogo bolje što tamnije oko, no kod smeđih labradora je mahom, kao po pravilu za nijansu svjetlije, kod žutih labradora s obzirom na boju dlake malo svjetlije oko se i tako ne zapaža.
Kod crnih labradora svjetlije oko odaje utisak žutog oka što nikako nije u redu, tako da je kod njega poželjnije uvijek tamno smeđe. Treći očni kapak treba biti pigmentiran, gornji i donji očni kapak odnosno rubovi su tamno pigmentirani, dok je kod smeđih labradora ipak dosta svjetlije, boje oraha.

Uši:
Ne velike ili teške, dobro priležu uz glavu, visoko i prilično dobro unazad usađene. Labrador uši uglavnom drži u pažnji kada se lijepo ocrtavaju srednje velike u vidu trokuta. Ne bi trebalo da budu prevelike kao kod ptičara niti pak suviše iza nošene

Zubalo:
Vilice i zubi snažni sa perfektnim, pravilnim i potpunim škarastim zubalom, pri čemu gornji sjekutići bez međuprostora prekrivaju sjekutiće donje vilice. Zubi su postavljeni vertikalno u vilici. Standard ne navodi zubnu formulu od 42 stalna zuba mada se to podrazumjeva sa potpuni. Međutim, razlicita su tumačenja ove rečenice. Večina zemalja članica FCI inzistira na zubnoj formuli s svim zubima, tumačeći nedostatak zuba genetskom opterečenošću i nasljednošću. Neke pak zemlje članice FCI-a toleriraju nedostatak jednog ili dva zuba, ali oni koji sudjeluju u zagrizu moraju biti svi prisutni.
Tumačenje je i da je potpuno škarasto zubalo ustvari obavezno prisustvo očnjaka i sjekutića koji su poredani u nizu i koji tvore zagriz, a neki tu podrazumjevaju i obavezno prisustvo p1?
O prekobrojnosti zuba takoder postoje različita tumačenja ,ali u svim zemljama , ali u svim zemljama se obavezno preporučuje da se psi ( normalno, ako im ovi nedostaci nisu diskvilificirajući) sa ovim problemima pare isključivo s jedinkama koje imaju 42 zuba.
Dakle, ovdje se radi o različitim tumačenjima potpunog, kompletnog zubala.

Često smo bili svjedoci da su mnogi uveženi psi i to mahom iz maticne zemlje na našim izložbama loše prolazili zbog nedostatka zuba čiji su vlasnici sa mnogo muka i odricanja i pređenih kilometara uvozili pse iz Engleske i nekih drugih zemalja, pravdajući se da se tamo zubi ne broje, več da se gleda samo zagriz. U osnovi, to i jeste istina, ali u Engleskoj se više od 100 godina vodi računa o selekciji, pravilnom odgoju, linijskom uzgoju i savjest samih uzgajivača je na mnogo višem nivou, a mi smo još uvijek jako daleko tako da je ipak puno bolje imati psa s svim zubima. Dakle, to je mač s dvije oštrice i činjenje medvjeđe usluge pasmini , ali zbog slobodnog tumačenja standarda imamo osnove da kažemo da manjak zuba standard ne smatra manom. Diskvalificirajuća mana je podgriz ili predgriz, a klještasto zubalo u odnosu na starost i trošenje zuba i vertikalnu postavljenost je tolerantno.

Vrat:
Suh, jak, pun snage, prelazi u dobro postavljene plečke. Vrat labradora je izuzetno jak i snažan koji treba nositi odgovarajuću glavu i naravno aport. Od duge i klinaste glave skraćivanjem na proporcionalnu, kratku i široku njušku i lubanju dobili smo ipak malo slabije zategnutu kožu na vratu sa dvije bore. To nije mana ukoliko je prezentacija psa izuzetna i pas se nauči da prilikom predstavljanja na izložbi podigne glavu i zategne kožu na vratu koja je pri slobodnom kretanju malo labavija.

Prednje noge :
Plečka duga i koso postavljena. Prednje noge s snažnim kostima i ravne od lakta do zemlje, bez obzira dali se promatraju od naprijed ili sa strane. Prednje noge trebaju biti jakog kostura, jer trebaju nositi snažno tijelo, a uz to idu i krupne kosti i snažni mišici. Labrador ne smije dat utisak da je na dugim i tankim nogama.

Tijelo:
Prsa dobre širine i dubine, jako zaobljena bačvasta rebra. Ravna gornja linija. Široke, kratke i snažne slabine. Tijelo je u principu kratko, zdepasto, odnosno lijepo upakirano. Što je pas kraći to mu je i leđna linija bolja i ravnija, a zbog kratkog trbuha i donja linija je ravna. Zbog dubokog prsnog koša s izraženim predprsjem labrador daje utisak kao da je kračih prednjih nogu.

Zadnje noge:
Nisu strme, dobro kutovan koljeni zglob. Kravlji stav u večem stupnju nepoželjan.
Kod labradora su uglavnom zadnje noge dobro kutovane pa se uglavnom odmah zapažaju primjerci koji imaju otvorene kutove. Kostur treba biti snažan i okruženom jakom mišičnom masom koja se međusobno ocrtava i odiza daje utisak otupljenog srca.

Šape:
Okrugle, kompaktne s dobro razvijenim jastučićima koji su tamno pigmentirani. Izmedu prstiju se nalaze tzv. plivaće kožice.

Rep:
Raspoznavajući znak, veoma debeo u korijenu, ravnomjerno se sužava ka vrhu, srednje dužine. Bez zastavica, ipak odlakan cijelom površinom sa kratkom, debelom, gustom dlakom koja ga čini okruglim, a takav rep se naziva vidrin rep. Pomjera ga radosno, ipak ne treba da je zavijeno iznad leđa nošen. Još uvijek je pravi vidrin rep na našim izložbama rijetkost i često se čine greške kada se nagrađuju psi s izuzetno tankim repom koga doduše nose u ravnini leda , a zamjera se psima koji imaju jak i snažan, tipičan rep, ali ga nose višlje i u afektu, dominaciji, takozvano veselo nošenje repa ili ga pak kružno pomjeraju kao u igri.
Moramo razlikovati visoko nošen rep u odnosu na zavijen iznad leđa nošen rep srpasto ili polukružno. Dužina repa je do skočnog zgloba, a često mu sam vrh skračivanjem dlake pojačavamo.

Kretanje:
Slobodno, osvaja prostor, pri tome prednje i zadnje noge paralelne. Sigurno da je loša motorika zadnjih nogu povezana s displazijom zglobova kukova čime je labrador kao rasa izuzetno opterečen što se ponekad i golim okom može pri hodu zapaziti.
Več smo spomenuli da je u velikom interesu daljeg razvoja rase labrador retrivera na ovim prostorima kontrola RTG - snimkom kukova. Moramo biti samokritični i mnogo odgovorniji prema našem labradoru, inače ćemo morati uskoro krenuti od nule.

Dlaka:

smeđi labrador

Prepoznatljiva oznaka , kratka, gusta, ne valovita, bez zastavica, prilično oštra, poddlaka otporna prema vremenu. Normalno je da se psi koji se drže u stanu, umjesto ove tvrde i oštre dlake imaju daleko mekšu, plišanu.
Često se dešava da je dlaka na zadnjim nogama nešto duža (tzv. zastavice) , ali taj problem se rješava škarama par dana prije izložbe čisto estetike radi. Ponekad smo svjedoci da vidimo labradore koji na ledima, odnosno sapima imaju za nijansu dužu dlaku koja teži valovitosti, ali se četkama za ispravljanje dlake može rješiti i nije nikakav nedostatak u usporedbi s malom, uskom glavom, dugom i šiljastom njuškom, slabim kosturom, nedovoljnom masom, tankim repom.Ponekad kod crnih pasa izbija crvenkasta poddlaka što se ne može tolerirati.

Boja:

žuti labrador

Jednobojno crna, žuta ili jetreno ili čokoladno smeđa. Žuta je od svjetlije krem
do lisićje crvene. Prihvatljiva je mala bijela mrlja na prsima. Crna boja je kod njegovane dlake izuzetno cijenjena i popularna i pod utjecajem sunca ima specifičan sjaj. Kod pasa koji su u linjanju, vrhovi znaju biti sivkasti kao posljedica gubljenja pigmenta. Žuta boja je zastupljena u svim nijansama počevši od krem bijele, boje slonove kosti, limun žute, narančaste pa do lisičje crvene (fox red). Najtipičnija žuta boja je,kako francuzi kažu , odnosno boja pijeska ,ali ne riječnog vec pustinjskog pijeska. Bez obzira o kojoj nijansi žute se radi, žutim psima su uvijek za nijansu tamnije uši, duž leda i od gore rep, a karakteristična je bljeda pruga ispred i iza lopatice. Čokoladna, tj. tamno smeđa je najrjeđa boja labradora sa kojom još uvijek nismo u stanju manipulirati. Upotrebom ove boje u priplodu moramo biti pažljivi, jer im je ionako bolna točka svjetlo oko, nos, usnice, očni kapci, opčenito pigmentacija, a česti su i primjerci svjetlo smeđe boje, pa čak i crvenkasto - smeđi.

Veličina:

crni labrador

Idealna visina grebena za mužjake je 56-57 cm, a za ženke 54-56 cm. Teško je shvatiti da se cjelokupna populacija labrador retrivera može svrstati u dva - tri centimetra. No ipak je stvarno tako, ali treba napomenuti da je standardom napomenuta idealna visina što ćemo rijetko u standardu bilo koje vrste pronaći. Dakle, ipak par centimetara gore - dolje tolerancija postoji, ali naši poznanici iz francuskog retriver kluba su nam iznijeli podatak da je to otprilike 51-61 cm, normalno, bitna je i proporcija psa da zadrži svoju kvadratičnost.
Napomena: mužjaci trebaju imati 2 normalno razvijena testisa potpuno spuštena u skrotum.

Vratimo se priči da idealan pas ipak ne postoji, no treba težiti ka tome, truditi se za labradora sa što manje mana uz poznatu napomenu da dobar pas ima stotine mana, a loš samo jednu.

To bi bila priča o labradoru u svakom pogledu, krenuvši od povijesti, njegove uloge u terapiji, pomočnika, naravi i na kraju standarda.
Get Adobe Flash player
Get Adobe Flash player

Mini Reklame - Uzgajivači